Imate priliku mijenjati kvalitetu Vašeg života! Pretvorite problem u životnu situaciju!

Ona nam daje sjajan primjer kako unatoč teškoj situaciji, uvjetima u bolnicama koji su puno manje nego idealni i svijetu neosjetljivom na bolest, možemo pronaći rješenja i nadu. Osvještava probleme na koje nailaze roditelji djece oboljele od dijabetesa ? od prehrane i davanja inzulina, do nemogućnosti integracije djeteta u vrtić te nam nudi praktične savjete o tome što učiniti nakon izlaska iz bolnice,

Zovem se Larisa Koršić Buneta i mama sam dječaka Nikole oboljelog od dijabetesa tipa 1 koji mu je otkriven u dobi od 15 mjeseci. Knjiga autorice Zrinke Babić svjedočanstvo je mame jednog malog djeteta oboljelog od kronične bolesti, koja može biti vrlo opasna ako nije dobro regulirana.

Ona nam daje sjajan primjer kako unatoč teškoj situaciji, uvjetima u bolnicama koji su puno manje nego idealni i svijetu neosjetljivom na bolest, možemo pronaći rješenja i nadu. Osvještava probleme na koje nailaze roditelji djece oboljele od dijabetesa ? od prehrane i davanja inzulina, do nemogućnosti integracije djeteta u vrtić te nam nudi praktične savjete o tome što učiniti nakon izlaska iz bolnice, nabavci potrebnog materijala, pravima majke (ili jednog od roditelja) u zamršenom sustavu HZZO-a, pravima djeteta i drugom. Osim dijabetičarima, ova knjiga može poslužiti i osobama koje se jednostavno žele zdravo hraniti. Pomoći će im da izračunaju svoje dnevne potrebe te da sastave svoj dnevni meni po namirnicama ili da odrede glikemijski indeks ili opterećenje što je svakako vrlo korisno u bilo kojoj dijeti.

Čitajući knjigu, u meni su se ponovo probudile one emocije koje sam proživjela u početku Nikoline bolesti. Prisjetila sam tuge, očaja, nevjerice… Zrinka je s Emilom prošla put kojim prolazimo svi koji se nađemo u ovakvoj nemiloj situaciji, ali je pokazala (i u svojoj knjizi prikazala) primjeran način suočavanja s bolesti, odgovoran pristup reguliranju te izvlačenje onog najboljeg iz naizgled bezizlaznog.

Larisa Koršić Buneta, mama malog Nikole kojemu je dijagnosticiran dijabetes

Zrinkinu sam knjigu pročitala u jednome dahu. Jer osim što donosi mnoštvo korisnih informacija o samoj bolesti, pisanih na svima nama razumljiv i prihvatljiv način, ta je knjiga osobito vrijedna zbog svog osobnog i vrlo emotivnog pristupa koji će svaka mama itekako dobro razumjeti i znati cijeniti. Zrinka, naime, otvoreno piše o svojim strahovima, pokušajima, pogreškama i svemu onome s čim će se nažalost susresti svatko u njezinoj situaciji. Uz obilje vrlo konkretnih savjeta.

Kada smo u jesen 2006. pokretali magazin Mama&Beba, poželjeli smo stvoriti novine koje će roditeljima, posebice mamama, pružiti informacije o najljepšem, ali vjerojatno i najzahtjevnijem dijelu njihova života. Ono čime smo se od početka željeli razlikovati od ostalih bila je upravo interakcija s roditeljima. Dakle, uz tekstove stručnjaka za pojedina područja, željeli smo što više tema potkrijepiti iskustvima koja bi pisali sami roditelji. Pod sloganom … jer tko zna bolje od mame… otvorili smo svoje stranice svima koji su željeli otvoreno govoriti o onome što ih je mučilo i što su proživljavali sa svojom djecom, bilo da se radilo o poteškoćama sa snom, zaraznim bolestima ili jednostavno svakodnevici s malom bebom. I u najkraćem mogućem roku dobili smo potvrdu kako nismo pogriješili. U komunikaciji s našim čitateljima iz broja u broj saznavali smo koliko im znači upravo taj aspekt našeg magazina. Svi odreda tvrdili su da nema veće pomoći i utjehe od iskustva drugih roditelja o nečemu što i njih trenutno zabrinjava.
I eto, vjerujem da je upravo s takvim saznanjima i namjerama naša vjerna čitateljica i povremena suradnica, mama Zrinka, krenula u pustolovinu pisanja knjige Dijabetes-prilika za promjenu, Šećer na kraju.
Iz mjeseca u mjesec tijekom 2009. u Mami&Bebi čitali smo Zrinkin dnevnik, pratili smo tijek njezine trudnoće, Emilovo rođenje i razvoj sve do šestog mjeseca života. Nismo ni slutili da će samo nekoliko mjeseci nakon što je vođenje dnevnika preuzela sljedeća novopečena mama, Zrinku i Emila snaći dijabetes tipa 1. Čini se potpuno logičnim što je Zrinka imala potrebu pisati o tome. Vjerojatno u početku nije ni razmišljala o knjizi, no probijajući se sama kroz labirint strahova, nepotpunih informacija, novih saznanja i navikavanja na nov način života, podsvjesno je spoznavala da bi njezino iskustvo bilo neprocjenjivo roditeljima koji će se tek zateći u sličnoj situaciji.
Iako u mojoj obitelji nitko ne boluje od šećerne bolesti i o njoj znam vrlo malo, Zrinkinu sam knjigu pročitala u jednome dahu. Jer osim što donosi mnoštvo korisnih informacija o samoj bolesti, pisanih na svima nama razumljiv i prihvatljiv način, ta je knjiga osobito vrijedna zbog svog osobnog i vrlo emotivnog pristupa koji će svaka mama itekako dobro razumjeti i znati cijeniti. Zrinka, naime, otvoreno piše o svojim strahovima, pokušajima, pogreškama i svemu onome s čim će se nažalost susresti svatko u njezinoj situaciji. Uz obilje vrlo konkretnih savjeta, poput primjerice onih o tablicama hranjenja ili pak papirologiji potrebnoj za podnošenje Zahtjeva za dopust za njegu djeteta, Zrinka vrlo iskreno piše i o svim teškim fazama kroz koje je prolazila kao majka oboljelog djeteta, a koje su je naposljetku dovele do jedine moguće opcije: prihvaćanja novonastale situacije i pokušaja da iz nje izvuče ono najbolje i najvrednije.
Iako Zrinkinu obitelj očekuju još mnogi izazovi – od odluke o povratku na posao i poteškoća s državnim vrtićima preko odnosa okoline prema bolesnom djetetu do svladavanja financijskih teškoća – nakon čitanja ove knjige uvjerena sam će ih Zrinkinom upornošću i pozitivnim stavom sve odreda uspješno riješiti. U svim je svojim dosadašnjim nastojanjima, unatoč preprekama, doista i uspjela, i možemo joj samo zahvaliti što je ovom knjigom poželjela pomoći i ostalim roditeljima djece oboljele od dijabetesa tipa 1 te svima nama pokazati kako zauzeti pozitivan stav i u najtežim trenutcima. Uvjerena sam da će time uliti novu nadu mnogim uplašenim i zabrinutim obiteljima te im umnogome olakšati put do prihvaćanja nove životne situacije.

Adriana Kramarić, glavna urednica magazina Mama&Beba

Smatram da je ova knjiga izuzetan praktičan vodič, kao i potpora roditeljima u novonastaloj situaciji, ali isto tako i priručnik koristan bolnicama, vrtićima pa i školama u smislu razbijanja predrasuda. Rekla bih da je knjiga pozitivna, zanimljiva i šalje poruku da dijabetes nije bolest već stil života.

Moje ime je Tea Botinčan. Majka sam dvije prekrasne djevojčice. Po struci sam profesor defektolog i u svakodnevnom radu se susrećem s djecom s posebnim potrebama,pa tako i s djecom s dijabetesom.
Smatram da je ova knjiga izuzetan praktičan vodič, kao i potpora roditeljima u novonastaloj situaciji, ali isto tako i priručnik koristan bolnicama, vrtićima pa i školama u smislu razbijanja predrasuda. Rekla bih da je knjiga pozitivna, zanimljiva i šalje poruku da dijabetes nije bolest već stil života.
Posebno su mi se svidjeli opisi emocija kroz faze odbacivanja dijagnoze, samookrivljavanja, prihvaćanja, s kojima se svatko može poistovjetiti. Knjiga kroz tu priču dopire do čitatelja. Dio koji se odnosi na prehranu i istraživanja sam doživjela više informativno. Mene je intrigirala činjenica da tako malo stvari treba promijeniti u primjerice vrtićkom sustavu (uvođenje pravilne prehrane, med. osoblje), a da do danas to nitko nije učinio (ako se ne varam). Jako mi se sviđaju i "rješenja" koja Zrinka navodi u zaključku, kako vrtićke dane i školovanje učiniti djetetovim najljepšim životnim razdobljem jer djetinjstvo služi upravo tome.

Tea Botinčan, mama, profesor defektolog

Ovu knjigu gledam kao početak, mali pomak u pozitivnom smjeru ka osvještavanju činjenice da i oboljeli od dijabetesa tipa 1 (ili bilo koje druge kronične bolesti) imaju pravo na normalan život, činjenice koja bi i bez naglašavanja trebala biti jasna svima, no na žalost nije.

Zovem se Ivana Slunjski Ivanković i mlada sam mama dječaka i djevojčice koji mi znače sve na svijetu. Čitajući ovu knjigu najčešća misao mi je bila da sam presretna što su mi djeca zdrava, bez ikakvih poteškoća s kojima bi se mogli susretati u daljnjem životu.
Ovu knjigu gledam kao početak, mali pomak u pozitivnom smjeru ka osvještavanju činjenice da i oboljeli od dijabetesa tipa 1 (ili bilo koje druge kronične bolesti) imaju pravo na normalan život, činjenice koja bi i bez naglašavanja trebala biti jasna svima, no na žalost nije.
Pruža vrlo jednostavan uvid u to kako nastalu situaciju učiniti što bezbolnijom i što „normalnijom“ kako za oboljelog tako i za njegovu okolinu. Tako je malo potrebno za sreću, i mi svi možemo nešto učiniti!
I za kraj bih htjela citirati jednu rečenicu koja mi je izmamila suze nježnosti: „Djetetu dijabetičaru Sveti Nikola ne nosi slatkiše – olovka i gumica ili balon ili voćka kao znak pažnje, jednako su dobrodošli.“

Ivana, mama, diplomirani psiholog

Nakon samog čitanja prvih par stranica koje je bilo u hipu, saznanja dijagnoze, ostanka u bolnici... mogla sam se poistovjetiti, jer i sama sam to sve prošla. Mislila sam da sam se samo ja tako osjećala, no ne, svaka majka prolazi kroz isto. Samo saznanje dijagnoze, straha od nepoznatog, traženje uzroka, krivca, kopanja po svemu, plakanja, neprospavanih noći,...sve je opisano u knjizi.

Moje ime je Martina Lepur Jelić, udana sam i majka trogodišnje djevojčice. Zrinka je naša susjeda vrata do vrata, poznajemo se duže vrijeme, a naše kćerke su prijateljice. Bila sam svjedok cijele situacije i popratila sam nastanak ove knjige.
Nakon samog čitanja prvih par stranica koje je bilo u hipu, saznanja dijagnoze, ostanka u bolnici... mogla sam se poistovjetiti, jer i sama sam to sve prošla. Mislila sam da sam se samo ja tako osjećala, no ne, svaka majka prolazi kroz isto. Samo saznanje dijagnoze, straha od nepoznatog, traženje uzroka, krivca, kopanja po svemu, plakanja, neprospavanih noći,...sve je opisano u knjizi.
Vjerujem da roditelji koji nažalost prolaze kroz sličnu situaciju mogu pronaći neku vrstu utjehe da nisu sami, te da im ova knjiga može pomoći pronaći lakši put kako se nositi s tim, kako organizirati dan, prehranu, sve ono što je najbitnije u takvoj situaciji. Iskreno, u jednadžbama sam se izgubila, ali kada se nađete u toj situaciji sve se zna.
Toplo prepručujem svima!

Martina Lepur Jelić
Inženjer prometa smjer telekomunikacija, Stručnjak ZNR-u
Udana i majka trogodišnje djevojčice